Dan kada sam stvarno bio srećan

Proljeće je, pa sam dogovorio u nedelju predveče sa pet-šest ortaka da se nađemo na malom fudbalskom stadionu da malo razbacimo fudbala. Jebiga zima je prošla, vani je pravo proljeće valja skidati salo što se nakupilo od zimskog sna a i nedelja je – dan kada se ne djela nego se izležava po čitav dan, jede, gleda tv, pije kafa… I tako ekipa mala ali odabrana, teren odličan, vrijeme sunčano ali oblačno pomalo – idealni uslovi za igru.

Vrijeme teče, padaju golovi na sve strane, zezamo se – smijeh se stalno čuje… Stadion je veliki a prazan, trava svježe pokošena miriše nekako na sijeno. I onda poče kišica, neko govori: „ajmo ljudi, iskisnićemo“ ali odbijamo i nastavljamo da igramo… pojavi se i ogromna duga sa jedne strane terena a kiša malo stade.Mi se zanjeli – kao djeca, trčimo, smijemo se nismo ni osjetili da kiša počinje da pada ponovo, prvo ona sitna i topla proljetna i polako kako vrijeme prolazi kapi postaju sve veće i teže, nemožeš gledati dok trčiš. A mene neka toplina obuzela, gubili smo puno, a sada samo još jedan gol i izjednačićemo, ovi drugi se ne daju ni njima se ne ide, nešto dobacuju na račun jednog od momaka iz moje ekipe i svi se smijemo. Kiša poče ponovo da sipa – gusta i teška, ali topla nekako, dole na zemlji je blato, sav sam mokar a drago mi nešto i lijepo, trčim po kiši za loptom, noge su mi teške, ali da mi se da trčim i smijem se. Ma jebe mi se što je sutra ponedeljak i što imam milion obaveza i ne mislim na to, samo mi je lopta u glavi i toplo mi je od kiše, od kapljica koje me miluju – mješaju se sa znojem i jedna kapljica mi se stvori nekako na jeziku, slana pomalo – osjetim to dok čekam napad ovih drugih što kreću na naš gol.

I onda neko dade taj pobjednički i zadnji gol iz ove druge ekipe, trče – skaču, ali nije mi krivo, smijem se tome kako se raduju, neka sam mokar. Nekako sam se odvukao kući, pa pod tuš, napravio čaj i evo sjeo da napišem ovo… čisto da pribilježim dan kada sam stvarno bio srećan, kao malo dijete, i sada mi je ostalo nešto te lakoće, vedrine i radosti.

Ultimate Fight Kids

Kroz otvoren prozor čujem nečije vrištanje, čini se da je neko dijete… odmah provirujem kroz prozor da vidim šta se dešava (kao kakva bespolena tetka), i „srećom“ vidim da se to samo pet – šest dječaka od desetak godina igraju  nečega što liči na Ultimate Fight (za one koji neznaju: trenutno najsuroviji boriliački sport na svijetu, u kojem gotovo da nema pravila). Klinci samo glume da su borci pa zato i vrište, ali šta drugo reći nego jebeš državu i svijet gdje se djeca igraju Ultimate Fighta. Isto tako gledam neku socijalnu mrežu prije neki dan i naletim na klinku od 14 godina  koja se slika našminkana u minimalnom kupaćem kostimu !  Ja tu djecu ne krivim, pa ni roditelje možda toliko jer su i oni vaspitani od nekog društva da je to uredu, pa nije možda toliko bitno ni koje kriv nego da li su ljudi svjesni šta to predstavlja? Ako sva druga djeca vole da gledaju Ultimate Fight i lože se na Karleušu kako da baš to dijete bude drugačije u surovom društvu koje ne trpi razlike. Sjećam se da mi je ko klincu bilo muka što svi navijaju za Zvezdu ili Partizan, pa sam odlučio da navijam za Obilić (tada nisam imao pojma šta taj klub predstavlja ustvari), nisam dugo jer su svi toliko počeli da me ismijavaju i da mi se rugaju da sam morao zavoljeti „pravi“ klub.

I da pretjerano ne filozofiram ko je kriv, samo hoću da napišem nešto o tome da mi nije jasno da li svi ljudi shvataju šta to znači ako neko ovoj djeci puni glavu šta je dobro, da li neko u ovoj jebenoj zemlji razmišlja šta će sutra biti od djece? Počeće da starice pale benzinom, da ubijaju drugove noževima, da se drogiraju… Šta sve neće da rade ako uzor u životu treba da im budu Karleuše i Ultimate Fight borci? Daleko od toga da će oni svi postati kriminalci i kurve ali dobiće pogrešne vrijednosti. Njih će motivisati novac i slava… neće prezati ni od čega i ni od koga da ostvare svoj cilj. Čini mi se da ova okolina izvlači one najgore i najcrnje od čovijeka…

Tags: nasilje, društvo

(Ne)moguće promijene

Sudeći prema jednom istraživanju, ako uzmete desetoricu novopečenih bolesnika sa nekog odjeljenja za srčane bolesti i kažete im da će umrijeti u roku od godinu dana ako ne počnu da žive zdravo, znate li koliko njih će se stvarno promijeniti?  Ljudi treba da su racionalni i pametni, nepostoji veći razlog da se promijeniš ako znaš da su ti dani odbrojani, promijena ne treba da bude problem. E pa taj broj je slovom i brojem sedam od deset, 7/10 nastavi da živi po starom.
I taj omjer kada čovijek odokativno razmisli je primjenjiv i na sve drugo: narkomane, alkoholičare, ekstremno debele ljude… pa i na zdrave ljude, još nisam sreo nekoga normalnog a da kaže da nema mana kojih ne može da se riješi i da on uopšte nema problema (kažu da jedino budale nemaju nikakvih problema u životu).  Da to je definitivna činjenica: ljudi se teško mijenjaju, makar im i život zavisio od toga.

Ako njih sedam od deset ne može da riješi svoj problem, iako je svjestan da će umrijeti zbog toga, šta mi ostali da radimo sa svojim manama i bolestima? Za početak mislim da sve dolazi iz glave, ako se čovijek prežderava hranom ili truje alkoholom to nije zato što je hrana ukusna a piće zdravo, to je zato što postoji problem u glavi, problem je što taj neko možda stres liječi hranom i alkoholom. Kao klinac je nekada naučio da pun tanjir čini da se dobro osjećaš i to se nekako prenjelo dvadeset-trideset godina kasnije kada čovijek svako sranje koje mu se desi u životu liječi hranom. Tako to nekako ide… Hoću da kažem da je svaka velika promijena jebeno teška stvar zato što čovijek treba debelo da zagazi u podsvijest, dobrano da se pomuči pa da bude jedan od onih koji se promijene. Treba se baviti uzrocima a ne posljedicama, šta vrijedi debelom čovijeku znanje da mu hrana škodi zdravlju, šta vrijedi dijeta? Ako ne stegne muda i ne napravi radikalne promijene u životu koje nemaju vezu sa hranom teško da će se promijeniti.

Tags: promijene

Rob računara

Sve je bilo ok dok nisam uveo flat rate, dobiješ mogućnost da visiš na netu neograničeno u svakom pogledu.  A onda sam postao jebeni rob računara,  postao sam kao jedan od onih geekova kakav sam mislio da nikada neću biti. Visim dan, noć za računarom i skidam svakavo smeće sa neta. Ajde sati koji nestanu, nekako ću to i prebroditi, ali kada sam počeo da zamjenjujem stvarni život da bi pratio nekakav tamo dokumentarac o nekoj gluposti koja nema veze sa mojim „stavrnim“ životom tada sam se zabrinuo.  Zabrinuo sam se jer vidim da propuštam kafu sa drugom, učenje nečeg što volim, šetnju u prirodi, priču sa dragom… propuštam život zbog gluposti. Negdje sam pročitao da je računar postao kao prsten u priči iz Gospodara prstenova, daje ti moć koja te opija ali te istovremeno i uništava, sve dok te sasvim ne zavede u mrak i ne uništi.

Da ne bi postao Golum, mislim da za početak neću dirati dugme za paljenje računara par dana, a onda ću ga koristiti samo za ono od čega imam nekakvu korist. Radoznalost je jebena stvar, ako je pustiš da vlada sa tobom, dođeš u iskušenje da skineš internet na svoj računar i da sve pročitaš i vidiš a to ne može. Prvi i najgluplji razlog zašto ne smiješ da skidaš svaku glupost koja te zainteresuje jeste da ti treba neograničeno puno vremena samo da sortiraš i površno vidiš šta si skinuo.

Tags: robovanje, internet

GTD greške

Vremenom se polako „uhodavam“ u GTD, krenuo sam od wikipediinog članka, pa pročitao knjigu, pa pogledao neke template, pisao i sam članke o GTD-u… I nekako mogu reći da je GTD sistem uglavnom neprimjetan u svakodnevnom životu kada se stekne navika obavljati obaveze po njemu. Puno brže bi možda napredovao da nisam ubrljao na par mijesta u implementaciji, koja ujedno pokazuju i samu srž GTD sistema.

1. Sve nove obaveze koje se pojavljuju u toku dana treba zapisati negdje i istog momenta prestati misliti o njima, sem ako nije u pitanju nešto što se završi za dvije minute. Odmah zapišeš, ne misliš o njima dok radiš drugu obavezu, vjerujem ovom sistemu i znam da je prva stvar koju uradim na jutro pregled svih obaveza koje sam popisao u toku jučerašnjeg dana (često se ispostavi da su mnoge nepotrebne, a ostalo razvrstam po raznim kategorijama: nešto postaje novi projekat, nešto obični zadatak, nešto ostavljam u kategoriju za kasnije)
2. Sedmični pregled, koji obavljam nedeljom, koji je nešto kao analiza čitavog sistema. Ako taj dio propustim često ulazim u velike probleme. To je ono kao sređuješ sto da ne bi napravio važan poziv, izgubiš fokus
3. Postoji horizontalna organizacija (to je ta svakodnevna, sa kalendarom i task listom) i vertikalna (manje akcije i projekti koje su dio većeg plana) Ja sam donedavno dok nisam vidio predavanje Davida Allena google-ovim radnicima sve moguće trpao u kategoriju projekti: imam školu a u njoj podprojekte raznih ispita i seminarski radova. Sada vidim da se mora napraviti hijerarhija, hoću da ne znam posdjedujem svoju firmu (najviši nivo), da bi to uspio moram završiti školu (srednji nivo) i zaraditi početni kapital na sadašnjem poslu (takođe srednji nivo) a iz te dvije obaveze na najnižem nivo su razni projekti (za školu 3-4 i za posao 5-6) Nema tu puno nekog pisanja, ali ima puno efikasnosti i organizacije, uvijek imaš perspektivu zašto nešto radiš.

Tags: gtd, david allen, greške

Ja sam živ, jebote

Ne vjerujem u Boga, kao što ne vjerujem u Amon Ra, Alaha, Krišnu… ne vjerujem ni u Isusa, to je samo jedan Bog manje. Rođen sam iz ništavila i kada umrem tamo ću se i vratiti. To ne čini moj život lošijim, naprotiv. Svjestan sam odgovornosti koju sam dobio samo što sam rođen, toliko stvari se moralo poklopiti da bi ja bio stvoren, ja sam živ i samim tim ja sam pobjednik, ja sam srećan čovijek i ma šta se desilo ja sam pobjednik, živ sam jebote. Ujutro gledam sunce koje izlazi, pričam sa drugovima, volim svoju djevojku, uživam u muzici, putujem, ljenčarim vikednom, igram fudbala, mirišem prirodu… zar nije lijepo biti živ ma šta se desilo.

Ja imam odgovornost kao pobjednik da napravim nešto od svog života, jer on nije vječan kao kod hrišćana, ograničen je. Već sada kada izađem iz stana, može me naprimjer udariti auto na ulici, može se desiti da živ ne dočekam ovo veče i da ovaj dan stvarno bude moj zadnji dan. Svijet je pun zli i glupi ljudi, smrt i pohlepa vladaju na sve strane, nema pravde, lako se može desiti da i ja postanem žrtva „nepravednog“ svijeta. Moram ostaviti nešto iza sebe, stvoriti nešto veliko, učiniti ovaj svijet još ljepšim, meni je dato tako malo i zato moram da učnim tako puno. Trajanje mog života je tako kratko u tako ogromnom prostoru, vrijeme i svemir koje me okružuju teško je i zamisliti, ja sam kao gusjenica koja ima jedan kratki dan u ogromnim i nepreglednim livadama da do večeri postane leptir i umre.

Šta ako mi ovo stvarno i jeste zadnji dan, ali stvarno? Šta ako za razliku od nekih koji su mislili da će živiti dugo, ja znam da mi je ovo danas zadnji dan? Šta za razliku od svih onih koji će danas zaista umrjeti od bolesti, starosti, metka, udesa… ja to stvarno znam? Šta da uradim danas? Šta sam zabrljao u ovom svom kratkom životu,  šta sam trebao da uradim?

Tags: smrt, pobjeda, život

Krv Hristova i coca-cola

Vino je krv hristova kažu sveštenici, za prošli Božić se sjećam da mi je ćale slučajno smiješao vino i coca-colu dok smo nazdravljali.  Koja parodija krv Hristova i coca-cola smiješani u jedno