Kako se motivisati?

Kada bi živio u idealnom svijetu ne bi bilo potrebe da radim stvari koje ne volim, nažalost daleko sam od takvog svijeta pa samim tim moram povremeno da natjeram sebe da radim nešto što mi je dosadno i što mrzim. Ako ne pronađem pravi način, onda obično obavezu zbrljavim kako stignem pa sam dvostruko na gubitku, niti sam dobro završio zadatak niti sam zadovoljan što sam morao gubiti vrijeme na nešto što ne volim.

Za sve što radimo potrebna je energija, snaga, chi koji će nas tjerati da završimo stvari kako treba. Ako ne volimo to što radimo svi trikovi svijeta ne mogu nam pomoći. Kako stvoriti, pokrenuti tu pozitivnu energiju kod sebe i kod drugih je jedno od najboljih i najljepših umjeća u životu.  Postoje četri puta  motivacije:

1. Nagrada – Spoljašanja motivacija (povećanje plata, beneficija, usluge od drugih ljudi…) sve ono čime će nas drugi nagraditi ako ostvarimo nešto.
2. Kazna – Spoljašnja motivacija (smanjenje plate, otkazi, zabrana izlazaka ako ste npr. roditelj koji kažnjava dijete za loše učenje…) sve isto kao prethodni slučaj samo što vas sada neko spolja kažnjava umjesto što vas nagrađuje.
3. Kazna – unutrašnja motivacija; To je ono kada kažemo sebi da nećemo izlaziti mijesec dana ako ne položimo ispit i sl. u suštini samokažnjavanje poslije neuspijeha koje treba da nas natjera da više radimo.
4. Nagrada – unutrašnja motivacija; Naši unutrašnji razlozi, radimo nešto radi osjećaja uspjeha, zato što je  zadatak lični izazov za nas i sl.  Svako ima „nešto svoje“ što ga tijera da uspije i završi zadatak

Zaključak do kojeg su došli oni koji su stvorili ovu teoriju o „četri puta motivacije“ jeste da prva tri načina motivacije daju samo privremene rezultate a najefikasniji način da motivišemo sebe i druge jeste da nađemo razloge u sebi za uspijeh. Ja smatram da sam dostigao taj nivo, kada obavezu doživljavam kao igru i kada me je teško odvojiti od onoga što radim. Daleko je teže natjerati nekoga da uradi nešto da bi se on lično osjećao uspješan, ili da uradi nešto da bi dokazao da vrijedi nego prosto ga kazniti ili nagraditi ali je tako puno efikasnije. Kažnjavanje znači rad pod stalnim pritiskom što stvara puno grešaka i nezadovoljstva što se sve obično vremenom pretvori u katastrofu. Ne vjerujem ni u nagrađivanje, bezbroj primjera vidio sam oko sebe, ljudi koji su izuzetno dobro plaćeni za svoj posao a rade ga aljkavo i površno a da ne spominjemo što niko nema neograničena sredstva za nagrađivanje.

Kako položiti ispit u septembru

“Naučimo…
10%…od onoga što pročitamo
20%…od onoga što čujemo
30%…od onoga što vidimo
50%…od onoga što čujemo i vidimo
70%…od onoga što raspravimo sa drugima
80%…od onoga što lično iskusimo
95%…od onoga što učimo druge”
William Glasser (američki psiholog)

Možda recept za polaganje ispita u septembru:

1. Nađemo nekoga da nam ispriča i pokaže na primjerima ono što treba naučiti
2. Posvađamo se sa njime oko teme, tako što namjerno zauzmemo suprotan stav i ubjedimo ga da on ništa ne zna
3. Sami odradimo par primjera na svoj način
4. Nađemo nekoga da ga maltretirmo onim što smo naučili

i spremljen ispit…

Čarobni štapić

Šta bi se desilo kada bi ljudima dali ono što žele, kada bi neko imao moć da im čarobnim štapićem pokloni novac, skupu odijeću, sportska tijela… ?  Da li bi se bolje osijećali, da li bi bili sigurniji u sebe?

Mislim da ne bi, i dalje bi u njima zjapila rupa nesigurnosti u sebe, dovoljno je pogledati samo nazovi estradne zvijezde koje preko noći postanu slavne i bogate, najveći dio njih počne da se puni plastikom i silikonima, drogom, pohlepa zavlada sa njima… Nešto mi ti ljudi ne djeluju pretjerano srećno.

Poenta je da ako ne nađeš svoj mir u sebi, nemogu ti pomoći skupa auta, novac, droga da se osjećaš bolje. Ono što svaki čovijek ima treba biti zadovoljan i ponosan time.

Cijepanje mrežice

Povremeno volim da igram košarke sa prijateljima – lako je, udaraš loptu i pokušavaš da je ubaciš u koš, bez previše razmišljanja. Sport ne postoji samo zato što smo svi mi pomalo mala dijeca koja vole da se igraju nego i da se testiramo, disciplinujemo, borimo, naučimo…

Zadnji vikend na teren sam došao sa dobrim prijateljom i igrali smo basketa jedan na jedan. Obojica ne igramo često pa smo pomalo zarđali. Moj drug je puno mršaviji, koji centimentar viši i za razliku od mene nekada davno trenirao je košarku. Od samoga početka jedva da sam imao šansu, nikako nisam mogao ući pod koš jer je on bio puno brži i pokrivao sve ulaze pa sam pokušao da gađam iz daljine. Nevolja nikada ne dolazi sama, tako ni moji šutevi iz daljine nisu išli gdje treba, koliko god da sam bacao sa „trojke“, lopta se jednostavno odbijala od obruča mom drugu u ruke a on je to pretvarao u lagane koševe. Njegovi napadi bili su još gori po mene: uradim sve što treba, stojim na potrebnom odstojanju, svaki put skočim da blokiram šut na koš, ali to mom drugu nimalo ne smeta, bez problema preko moje ruke baci loptu i ona glatko ulazi u obruč. Do pred kraj utakmice na moja dva poena on je već ubacio dvanest i falila su mu tri poena do pobijede, brisao je teren samnom jer sam bio u teškoj poziciji i bilo je pitanje vremena kada će me pobijediti. Bio sam ljut, borim se, igram najbolje što mogu a gadno me razbija lik koji i nije toliko bolji od mene.

Nisam bio raspoložen da budem poražen taj dan, nisam htio da prihvatim poraz. Odlučio sam da zaigram od „početka“ i svom snagom. Napad mi nije išao pa sam se fokusirao na odbranu, nisam uopšte mislio kako da dam koš, samo kako da zaustavim druga. Zaigrao sam agresivnije sa više rizika, pratio sam ga bolje od njegove sijenke, bio sam mu blizu i nisam dozvoljavao da puca, pod košem sam počeo da koristim svoju težinu i snagu. Dok je moj drug pokušavao da shvati da će morati dobro da se pomuči prije nego mu dozvolim da ubaci ta tri poena ja sam mu već duvao za vratom, polako sam ga stizao. Prvi je stigao do petnestog poena dok sam ja ubacio četrnaest, po pravilima trebali smo da igramo do momenta dok neko ne napravi dva poena razlike. Ni sam ne znam kako, izjednačio sam i dobio priliku za zadnji napad, ostao sam na „trojci“ sam, bez razmišljanja i uz puno rizika bacio sam nekako tu loptu. Kroz čitavu utakmicu na jednu ubačenu trojku, promašio sam oko petnest šuteva od kojih je većinu moj drug iskoristio i ubacio lagane poene za sebe ispod koša, u momentu dok je lopta letila prema obruču izgledalo je kao da se istorija ponavalja. Nisam mogao vjerovati ali lopta koju sam bacio je ušla – ne ona nije samo ušla, pocijepala je prokletu mrežicu – kako se kaže kada lopta uđe bez dodirivanja obruča…Pobijedio sam…

Ovo nije priča o košarkaškoj taktici ili hvalospijev o mome igranju basketa (mislim i dalje da sam poprilično loš), samo kratka priča o tome kako se nikada ne treba pomiriti sa porazom; povremeno nije dovoljno dati sve od sebe, treba preći i preko te zamišljene granice.

Cica

Cicu (zvaću je tako), poznajem dobar dio svoga života, znam je kao povremeno tihu i povučenu djevojku ali uglavnom društvenu jer dobar dio dana provodi po kafićima. Roditelji su joj sve obezbijedili kroz život i više nego što treba, razmazili su je, sa mukom je završila srednju školu a onda se tri godine njen život sastojao od toga da spava do podne, izlazi na kafe i pomalo trenira odbojku. Dio je generacije dijevojaka odraslih na španskim serijama kojima je samo u glavi kako da se dokopaju bogatog  i lijepog momka koji će ih izdržavati, tako ste sa njom i mogli razgovarati uglavnom samo o tome ko je kakav „macan“, kakva je njegova djevojka, gdje je sinoć izlazila i sl. Iako je izgledala dobro i privlačila veliki broj momaka oko sebe, nije imala puno veza, stil njenog života jeste bio problematičan ali bila je dobar drugar i dijelovala pošteno. Imala je snove da se preseli kod sestre u Austriju i da tamo počne da radi nešto, samo da se odseli iz našeg grada „gdje su većina momaka siromašni seljaci koji ne postupaju dobro prema dijevojkama“.

Prije mijesec dana dobila je prvi put priliku da živi sama, jer su joj roditelji otišli na dužu posjetu drugoj kćerci. Bilo je za očekivati da će napraviti neku glupost u životu ali nikako glupost tolikih razmijera. Počela je prvo da visi u društvu starijih i naravno bogatijih ljudi, na vijest da sa jednim od njih izlazi i ljubi se po kafićima napustio je dobar dio drugarica, dok su je uvjeravali da on može otac da joj bude ona se smijala i govorila da se oni vole a da one nemaju pojma, on je bogat, živi na zapadu i odvešće je tamo. Problem i nije bio toliko što je on stariji, nego što se radilo o običnom probisvijetu koji je ostavio ko zna koliko žena i dijece iza sebe a hobi mu je bio da sjedi po kafanama, pije i udara se. Kad sam pomislio da ne može biti gore saznao sam od njenog dobrog druga da tu nije kraj priče, za tih dvadesetak dana dok je bila sama spavala je bar sa trojicom starijih muškaraca i izabrala najgoreg među njima, vjerovatno je zatrudnila a onda pokušala da zavede najboljeg druga da spava sa njom kako bi on preuzeo „odgovornost“ za dijete. Roditelji su se vratili i saznali za dio priče, nisu pomogla ni Cicina uvjeravanja da su za sve krive drugarice. Nastao je haos u obadvije porodice, ispostavilo se da stariji probisvjet ima i ženu „lujku“ koja je spremna svašta da uradi da bi povratila muža, a i Cicin otac nije bio puno razumniji. „Zaljubljeni“ su za sada odlučni da odu zajedno na zapad da žive zajedno ako se u međuvremenu ne desi kakvo veće zlo.

Cici se očito ostvarila želja da živi kao u španskim serijama a za mene je ovo još jedna priča o tome da teško možete vidjeti ispod maski koje ljudi nose iako ih znate godinama.

Izgovori

Za vrijeme najtežih i najdosadnijih ispita ponekad jedva da sam prilazio polici sa knjigama za učenje, znate ono: danas sam umoran od drugih poslova, učio sam nešto drugo – to je dovoljno, imam važnijih obaveza, naučio sam dovoljno… Uvijek je tu bio neki izgovor da primiri savijest zašto ne učim za ispit – izgovor koji je savršeno opravdanje za neuspijeh.

Listajući Blic “naletio” sam na članak koji je glasio ovako: Bev Grinsil iz Čestera u Velikoj Britaniji, koja je napustila školu kada je imala 16 godina, ostvarila je svoju životnu ambiciju u 40. godini. Samohrana majka šestoro dece diplomirala je medicinu na Univerzitetu u Liverpulu, istog dana kada i njena ćerka Ejmi (22). Tokom desetogodišnjih studija izdržavala je decu tako što je radila u samousluzi iz lanca “Sejnzberi”. “Dok su deca bila kod oca radila sam danonoćno, uključujući i vikende. Ponekad sam se osećala kao zombi, ali izdržala sam do kraja”, kaže Bev.

Kako su mi tada moji problemi sa učenjem izgledali smiješno dok sam zamišljao majku u četrdesetim koja sama izdržava šestoro dijece tako što radi u samoposluzi i još stigne da uči, može li biti bolji izgovor da odustane od ambicije da bude doktor? Taj članak sam zalijepio na zid iznad knjiga da ga svaki put vidim kada pomislim koliko mi je “teško”.

Izgovori nisu samo obilježije studenata, George Bernard Shaw je napisao da je u ljudskoj prirodi da se neuspjesi pravdaju izgovorima, ljudi ustanu i traže izgovore a ako ih ne mogu pronaći onda ih stvore. Nekada kad ne uspijemo razlog nije u tome što onaj nije učinio ono ili što nije bilo dovoljno vremena, novca i sl. – ne treba se zavaravati, onaj ko hoće da uspije nađe način a onaj ko neće nađe izgovor.

Političke lekcije

Već nekoliko godina bavim se politikom ali bez značajnijih uspjeha, u politiku sam ispočetka ušao iz hobija i ljubavi sa nadom da bi možda mogao i da gradim karijeru. Naravno da sam ušao i zbog interesa ali ujedno rad u stranci mi je bio krajnje zanimljiv za rad. Međutim za politiku treba ipak biti rođen, potrebno je biti strašno dopadljiv ljudima i jak vođa, meni te osobine nedostaju u pravoj mjeri, a naročito ova prva koju ni ne želim nešto posebno da razvijam.

Za te četri godine bio sam u prilici da obavljam manje funkcije i imao sam veliku sreću da sam kontaktirao sa ljudima na terenu po najvećim zabitima, da idem u kampanju od vrata do vrata do toga da sarađujem sa ljudima koji su bili u samom vrhu stranke. Moj drugi posao koji radim omogućio mi je čestu saradnju sa ljudima koji su bili u vrhu ekonomije i politike u zemlji pa do povremenih sastanaka sa nekim ljudima koji su značajni u svijetskoj ekonomiji. Mislim da sam pravom mogu reći da imam dosta praktičnog iskustva kojim principima se ljudi služe u politici i diplomatiji. Ovo su neke od „naučenih“ lekcija:

• Interesi i trgovina su dvije najvažnije riječi. Pozivanje na argumente, milosrđe, zahvalnost i sl. ako hoćemo nešto ne pali, jedino što ljudi u politici razumiju je korist. U tom svijetu ne postoje neprijatelji i prijatelji postoji samo lična korist, nekada sam imao osjećaj da bi ti ljudi prodali i rođenog oca ako bi dobili dobru ponudu za njega.
• Stvaranje lobija i sukobi su neminovni u politici a ono što nekoga čini moćnim u stranci nije toliko novac ni podrška članova koliko jeste uticaj na važne ljude. U pozadini svega stalno se stvaraju tajni savezi i dogovori a svi zvanični sastanci su obično farsa, ono što se odvija je uvijek rat između različitih lobija oko „plijena“.
• Nigdje nema toliko dvoličnosti i laganja kao u politici, demagogija je jedna od najjačih osobina uspješnih političara.  Ne znam kako je u drugim zemljama ali kod nas naš narod prosto obožava takve tipove koji pričaju bajke i koji osvajaju vlast na račun zastrašivanja od „neprijatelja“. Obično su to ljudi koji djeluju da imaju stav, da su principijelni i da su spremni da se zamjere ako treba. Pravi čobani bez kojeg naše ovce ne mogu, kao što je poručivao drug Rambo.

Pored svog tog blata u koje se mora zagaziti da bi se bavilo politikom, bitno je reći da je ona neminovna za uspjeh zajednice, najlakše je sjediti negdje i reći kako nas to ne zanima pa onda po pravilu dobijemo najgore moguće likove koji mogu da vode jednu grupu. Vlast je ogledalo naroda, svugdje i na zapadu postoje likovi kakvi su naši političari ali čini mi se da oni ne postaju često vlast, jer postoji opozicija i pritisak običnih ljudi i javnosti, postoji sudstvo i policija što kod nas nije slučaj. Politika nije samo način kako da se razni lobiji dokopaju moći i novca nego i put da se stvori bolje društvo, više novca i pravde za sve, da se stvari pokrenu nabolje.