Istanbul

Pred odlazak na put u Istanbul, sjedio sam sa drugovima na jutarnjoj kafi, kako se naše priče sastoje od svakodnevnih tema, nekako smo dodirnuli i grad u koji sam trebao da idem, sama pomisao da u tom momentu pijem kafu u svom malom i poznatom  gradu a da ću do večeri sjediti negdje na drugom kontinetu bila mi je uzbudljiva. Istanbul sam zamišljao, kao i većina mojih drugova, kao mijesto kojim vlada siromaštvo i zaostalost, prva slika koja bi mi došla u misli na pomen Istanbula su velike pijace i brkati ljudi - smiješno ali to je ono malo što sam znao i kako sam zamišljao taj grad iz ranijih priča od drugih ljudi. Takođe nekako sam poslije romana Ive Andrića mislio da bar donekle poznajem Turski mentalitet. To je otprilike površno opisan duhovni prtljag koji sam ponjeo sa sobom u taj nepoznati grad.

U sjećanje o tom gradu, urezalo mi se par slika, jedna od njih je veličina grada i njegova istorija, dok smo sa aerodroma milili prema našem hotelu i dok se činilo da nam treba viječnost da dođemo do toplih kreveta, u prolazu sam razgledao Rimske i Vizantijske zaostavštine, džamije i moderne građevine. Taj utisak da je Istanbul pun nekih čudnih spojeva starog i mladog, evropskog i istočnog,  siromašnog i bogatog je jedna od najupečtaljivijih slika. Istanbul bi trebao biti prestonica Balkana, ne samo zbog svoje ogromne veličine nego zato jer je on pravo raskršće svetova i različitih uticaja Evrope, Azije i Afrike, ne vjerujem da postoji puno takvih inspirativnih gradova na svijetu kao što je Istanbul. Jedinstveno mijesto koje bi najbolje opisalo te čudne Istanbulske spojeve jeste Aja Sofija muzej-džamija-crkva gdje se prepliću Islamske arabeske i Pravoslavne freske na zidovima. Sam taj veličenstveni kompleks gdje su tokom vijekova postojali centri imperija i sjedišta ogromne moći ostavlja bez daha.

Druga slika su Istanbulske noći na Taksimu, glavnom trgu u gradu, širokoj i ogromnoj ulici dugoj nekoliko kilometara iz koje se granaju manje uličice, od kojih je svaka priča za sebe. U jednoj uličici možete naići na red kafića koje podsjećaju na one Pariske sa puno cvijeća i nekom vrstom uglađene gospodske atmosfere, pa zatim ulica sa cvijećem, uličica modernih butika, ulica rok kafića, ili ulica ruševnih zgrada gdje u utrobi oronuli zgrada stanuju moderne diskoteke… Šetajući gradom pored nekoliko desetina hiljada mladih Turaka, možete sresti Crnce, Ruse, ljude sa naših prostora, ljude iz zabačenih Turskih sela, Kineze, Evropljane, Amerikance, rokere, ulične svirače… rijeku raznolikih ljudi koju teško možete sresti na drugom mijestu. Podatak da je Istanbul veći od Beograda za sedam puta je ono što me najviše prenerazilo, jer sam Beograd smatrao ogromnim gradom, slobodno mogu reći i da je raznolikost svega što se može naći u Istanbulu za isto toliko veća od Beograda, Zagreba ili Sarajeva. Odličan način da se vidi grad jeste i sa broda, Bosfor ima specifičan miris mora i neobično tamnu boju vode.

Ponjeo sam i nekoliko ružnih slika Istanbula ali one nisu prevladale nad onim dobrim stvarima pa o njima ne želim ni da pišem. Razlog zašto riječima slikam Istanbul kako sam ga vidio jeste moje otkriće Orhana Pamuka, upravo čitam njegovu odličnu knjigu Istanbul pa sam poželio da i ja zabilježim nešto kratko o tom gradu za svoj mali dnevnik.

Kubanke

Kažu da se najbolje kubanske cigare prave tako što ih lijepe i vrele kubanke motaju među svojim butinama, zato imaju takav okus i miris. Neću raspravljati koliko je to tačno (mada dok pušim sklon sam da povjerujem da je to istina), ali naprosto ne mogu da odolim da ne napišem nešto o božanstvenom osijećaju koji me obuzme dok pušim kubanske cigare.

Sumnjam da mogu riječima da opišem taj osijećaj mirisa osušenih listova duvana i miris daleke zemlje, okeana, miris arome u kojoj se osjeti sva ljubav uložena da bi se stvorilo takvo nešto. Slijedi najteži dio za mene - paljenje i kašljucanje, a zatim posmatranje crvene žari koja polagano nagriza cigaru. Volim da polako uvučem dim da bi osjetio ljutinu duvana, zadržim ga par sekundi na jeziku kao da ga jedem ili pijem, upijem jedan dio u moja pluća i krv i onda polako, polako ispuštam oblak bijelog dima. Ako postoji raj, i ako se nađem u njemu, nadam se da će osijećaj biti kao onaj kada cigara počne da djeluje, potpuna opuštenost i blaga sreća, osijećanje da je sve u savršenoj ravnoteži i da je sve uredu. Kao da niste na zemlji nego letite iznad oblaka i sve vam je mirno i ravno.
Bitno je kada i gdje pušim, imam običaj da ispušim pola cigare na svakih 15-20 dana jer nastojim da živim zdravo a i uživanje je tako veće. Naročito volim da zapalim ako imam ekstremno uspiješan ili neuspiješan dan, ako sam na nekom posebnom mijestu - jednu od boljih cigara popušio sam na palubi broda uz miris slane vode i jaki Turski čaj dok sam u predvečerje krstario Bosforom (e to se zove dobra cigara).