Istanbul

Pred odlazak na put u Istanbul, sjedio sam sa drugovima na jutarnjoj kafi, kako se naše priče sastoje od svakodnevnih tema, nekako smo dodirnuli i grad u koji sam trebao da idem, sama pomisao da u tom momentu pijem kafu u svom malom i poznatom  gradu a da ću do večeri sjediti negdje na drugom kontinetu bila mi je uzbudljiva. Istanbul sam zamišljao, kao i većina mojih drugova, kao mijesto kojim vlada siromaštvo i zaostalost, prva slika koja bi mi došla u misli na pomen Istanbula su velike pijace i brkati ljudi – smiješno ali to je ono malo što sam znao i kako sam zamišljao taj grad iz ranijih priča od drugih ljudi. Takođe nekako sam poslije romana Ive Andrića mislio da bar donekle poznajem Turski mentalitet. To je otprilike površno opisan duhovni prtljag koji sam ponjeo sa sobom u taj nepoznati grad.

U sjećanje o tom gradu, urezalo mi se par slika, jedna od njih je veličina grada i njegova istorija, dok smo sa aerodroma milili prema našem hotelu i dok se činilo da nam treba viječnost da dođemo do toplih kreveta, u prolazu sam razgledao Rimske i Vizantijske zaostavštine, džamije i moderne građevine. Taj utisak da je Istanbul pun nekih čudnih spojeva starog i mladog, evropskog i istočnog,  siromašnog i bogatog je jedna od najupečtaljivijih slika. Istanbul bi trebao biti prestonica Balkana, ne samo zbog svoje ogromne veličine nego zato jer je on pravo raskršće svetova i različitih uticaja Evrope, Azije i Afrike, ne vjerujem da postoji puno takvih inspirativnih gradova na svijetu kao što je Istanbul. Jedinstveno mijesto koje bi najbolje opisalo te čudne Istanbulske spojeve jeste Aja Sofija muzej-džamija-crkva gdje se prepliću Islamske arabeske i Pravoslavne freske na zidovima. Sam taj veličenstveni kompleks gdje su tokom vijekova postojali centri imperija i sjedišta ogromne moći ostavlja bez daha.

Druga slika su Istanbulske noći na Taksimu, glavnom trgu u gradu, širokoj i ogromnoj ulici dugoj nekoliko kilometara iz koje se granaju manje uličice, od kojih je svaka priča za sebe. U jednoj uličici možete naići na red kafića koje podsjećaju na one Pariske sa puno cvijeća i nekom vrstom uglađene gospodske atmosfere, pa zatim ulica sa cvijećem, uličica modernih butika, ulica rok kafića, ili ulica ruševnih zgrada gdje u utrobi oronuli zgrada stanuju moderne diskoteke… Šetajući gradom pored nekoliko desetina hiljada mladih Turaka, možete sresti Crnce, Ruse, ljude sa naših prostora, ljude iz zabačenih Turskih sela, Kineze, Evropljane, Amerikance, rokere, ulične svirače… rijeku raznolikih ljudi koju teško možete sresti na drugom mijestu. Podatak da je Istanbul veći od Beograda za sedam puta je ono što me najviše prenerazilo, jer sam Beograd smatrao ogromnim gradom, slobodno mogu reći i da je raznolikost svega što se može naći u Istanbulu za isto toliko veća od Beograda, Zagreba ili Sarajeva. Odličan način da se vidi grad jeste i sa broda, Bosfor ima specifičan miris mora i neobično tamnu boju vode.

Ponjeo sam i nekoliko ružnih slika Istanbula ali one nisu prevladale nad onim dobrim stvarima pa o njima ne želim ni da pišem. Razlog zašto riječima slikam Istanbul kako sam ga vidio jeste moje otkriće Orhana Pamuka, upravo čitam njegovu odličnu knjigu Istanbul pa sam poželio da i ja zabilježim nešto kratko o tom gradu za svoj mali dnevnik.