Identitet

Nekada davno sam u nekom bezveznom intervju pročitao kako se taj neko ko je davao intervju divi nekom poznatom umjetniku jer: “on ima identitet i karakter”. Pošto sam ja povremeno prilično besposlen i još više radoznao okrenem riječnik Bratoljuba Klaića da provjerim šta znači riječ “identitet”. I pronađem definiciju da je to riječ latinskog porijekla koja znači: “istovetnost, potpuno podudaranje, potpuna jednakost…”

Dakle da bi čovijek imao karakter mora imati identitet, mora biti sa vana ono što je iznutra, treba da bude ono što jeste a ne da se folira da je neko drugi. Ljudima zato i jesu uvijek simpatični ljudi koji su seljaci i ponašaju se tako, ili oni koji imaju osam razreda osnovne škole i nije ih sramota da to kažu. Možda je zbog straha od odbijanja, želje da nas neko drugi prihvati, pogrešnog vaspitanja ili ko zna čega ali lako je primjetiti da se malo ljudi ponaša u društvu iskreno, malo ljudi govori istinu. Znam po sebi koliko puta se uhvatim da se sa nekim ljudima koji me vole osijećam prijatno, kako mogu da budem duhovit i zanimljiv dok sam u nekim situacijama dosadan samom sebi, previše se hvalim i nastojim da impresioniram tog nekoga “bitnog”. Čim primjetim da se pretvram u nekog dosadnjakovića nastojim da:

• se opustim i lupim nešto smiješno, nekada to bude stvarno smiješno, nekada me ljudi blijedo pogledaju a nekada se usiljeno smiju ali u svakom slučaju ja se osijećam dobro i bliže svom identitetu
• pričam istinite priče koje nose neku emociju i važnu vrijednost za mene. Naprimjer ako sam u nekom muškom društvu, zezamo se, pričamo o sexu ili sl. ja možda ispričam priču kako me je ćale kao klinca uhvatio da gledam porniće i kako sam se osijećao kao kreten. To je savršeno ljudska priča i ljudima je simpatična iskrenost, da sam pričao kako sam ja neki veliki zavodnik zaboravili bi me za 3 sekunde i ajde što se ne bi možda dopao njima nego se ne bi dopao sebi