Ja sam živ, jebote

Ne vjerujem u Boga, kao što ne vjerujem u Amon Ra, Alaha, Krišnu… ne vjerujem ni u Isusa, to je samo jedan Bog manje. Rođen sam iz ništavila i kada umrem tamo ću se i vratiti. To ne čini moj život lošijim, naprotiv. Svjestan sam odgovornosti koju sam dobio samo što sam rođen, toliko stvari se moralo poklopiti da bi ja bio stvoren, ja sam živ i samim tim ja sam pobjednik, ja sam srećan čovijek i ma šta se desilo ja sam pobjednik, živ sam jebote. Ujutro gledam sunce koje izlazi, pričam sa drugovima, volim svoju djevojku, uživam u muzici, putujem, ljenčarim vikednom, igram fudbala, mirišem prirodu… zar nije lijepo biti živ ma šta se desilo.

Ja imam odgovornost kao pobjednik da napravim nešto od svog života, jer on nije vječan kao kod hrišćana, ograničen je. Već sada kada izađem iz stana, može me naprimjer udariti auto na ulici, može se desiti da živ ne dočekam ovo veče i da ovaj dan stvarno bude moj zadnji dan. Svijet je pun zli i glupi ljudi, smrt i pohlepa vladaju na sve strane, nema pravde, lako se može desiti da i ja postanem žrtva “nepravednog” svijeta. Moram ostaviti nešto iza sebe, stvoriti nešto veliko, učiniti ovaj svijet još ljepšim, meni je dato tako malo i zato moram da učnim tako puno. Trajanje mog života je tako kratko u tako ogromnom prostoru, vrijeme i svemir koje me okružuju teško je i zamisliti, ja sam kao gusjenica koja ima jedan kratki dan u ogromnim i nepreglednim livadama da do večeri postane leptir i umre.

Šta ako mi ovo stvarno i jeste zadnji dan, ali stvarno? Šta ako za razliku od nekih koji su mislili da će živiti dugo, ja znam da mi je ovo danas zadnji dan? Šta za razliku od svih onih koji će danas zaista umrjeti od bolesti, starosti, metka, udesa… ja to stvarno znam? Šta da uradim danas? Šta sam zabrljao u ovom svom kratkom životu,  šta sam trebao da uradim?

Tags: smrt, pobjeda, život