Kubanke

Kažu da se najbolje kubanske cigare prave tako što ih lijepe i vrele kubanke motaju među svojim butinama, zato imaju takav okus i miris. Neću raspravljati koliko je to tačno (mada dok pušim sklon sam da povjerujem da je to istina), ali naprosto ne mogu da odolim da ne napišem nešto o božanstvenom osijećaju koji me obuzme dok pušim kubanske cigare.

Sumnjam da mogu riječima da opišem taj osijećaj mirisa osušenih listova duvana i miris daleke zemlje, okeana, miris arome u kojoj se osjeti sva ljubav uložena da bi se stvorilo takvo nešto. Slijedi najteži dio za mene – paljenje i kašljucanje, a zatim posmatranje crvene žari koja polagano nagriza cigaru. Volim da polako uvučem dim da bi osjetio ljutinu duvana, zadržim ga par sekundi na jeziku kao da ga jedem ili pijem, upijem jedan dio u moja pluća i krv i onda polako, polako ispuštam oblak bijelog dima. Ako postoji raj, i ako se nađem u njemu, nadam se da će osijećaj biti kao onaj kada cigara počne da djeluje, potpuna opuštenost i blaga sreća, osijećanje da je sve u savršenoj ravnoteži i da je sve uredu. Kao da niste na zemlji nego letite iznad oblaka i sve vam je mirno i ravno.
Bitno je kada i gdje pušim, imam običaj da ispušim pola cigare na svakih 15-20 dana jer nastojim da živim zdravo a i uživanje je tako veće. Naročito volim da zapalim ako imam ekstremno uspiješan ili neuspiješan dan, ako sam na nekom posebnom mijestu – jednu od boljih cigara popušio sam na palubi broda uz miris slane vode i jaki Turski čaj dok sam u predvečerje krstario Bosforom (e to se zove dobra cigara).