je najgluplja stvar na svijetu jer za bilo kakvu osobinu se mogu naći primjeri nekoga ko je bolji ili gori.

Kaže tako otac moje drugarice njoj na to što ona odlazi u inostranstvo: „Pa eto osoba XY je puno bolja od tebe, ona se udala i živi blizu roditelja pa može da ih obilazi u starosti a ne kao ti“ a ona njemu odgovori: „da a eto i dalje sam bolja od druga na čijoj sam sahrani bila juče“

Već nekoliko godina bavim se politikom ali bez značajnijih uspjeha, u politiku sam ispočetka ušao iz hobija i ljubavi sa nadom da bi možda mogao i da gradim karijeru. Naravno da sam ušao i zbog interesa ali ujedno rad u stranci mi je bio krajnje zanimljiv za rad. Međutim za politiku treba ipak biti rođen, potrebno je biti strašno dopadljiv ljudima i jak vođa, meni te osobine nedostaju u pravoj mjeri, a naročito ova prva koju ni ne želim nešto posebno da razvijam.

Za te četri godine bio sam u prilici da obavljam manje funkcije i imao sam veliku sreću da sam kontaktirao sa ljudima na terenu po najvećim zabitima, da idem u kampanju od vrata do vrata do toga da sarađujem sa ljudima koji su bili u samom vrhu stranke. Moj drugi posao koji radim omogućio mi je čestu saradnju sa ljudima koji su bili u vrhu ekonomije i politike u zemlji pa do povremenih sastanaka sa nekim ljudima koji su značajni u svijetskoj ekonomiji. Mislim da sam pravom mogu reći da imam dosta praktičnog iskustva kojim principima se ljudi služe u politici i diplomatiji. Ovo su neke od „naučenih“ lekcija:

• Interesi i trgovina su dvije najvažnije riječi. Pozivanje na argumente, milosrđe, zahvalnost i sl. ako hoćemo nešto ne pali, jedino što ljudi u politici razumiju je korist. U tom svijetu ne postoje neprijatelji i prijatelji postoji samo lična korist, nekada sam imao osjećaj da bi ti ljudi prodali i rođenog oca ako bi dobili dobru ponudu za njega.
• Stvaranje lobija i sukobi su neminovni u politici a ono što nekoga čini moćnim u stranci nije toliko novac ni podrška članova koliko jeste uticaj na važne ljude. U pozadini svega stalno se stvaraju tajni savezi i dogovori a svi zvanični sastanci su obično farsa, ono što se odvija je uvijek rat između različitih lobija oko „plijena“.
• Nigdje nema toliko dvoličnosti i laganja kao u politici, demagogija je jedna od najjačih osobina uspješnih političara.  Ne znam kako je u drugim zemljama ali kod nas naš narod prosto obožava takve tipove koji pričaju bajke i koji osvajaju vlast na račun zastrašivanja od „neprijatelja“. Obično su to ljudi koji djeluju da imaju stav, da su principijelni i da su spremni da se zamjere ako treba. Pravi čobani bez kojeg naše ovce ne mogu, kao što je poručivao drug Rambo.

Pored svog tog blata u koje se mora zagaziti da bi se bavilo politikom, bitno je reći da je ona neminovna za uspjeh zajednice, najlakše je sjediti negdje i reći kako nas to ne zanima pa onda po pravilu dobijemo najgore moguće likove koji mogu da vode jednu grupu. Vlast je ogledalo naroda, svugdje i na zapadu postoje likovi kakvi su naši političari ali čini mi se da oni ne postaju često vlast, jer postoji opozicija i pritisak običnih ljudi i javnosti, postoji sudstvo i policija što kod nas nije slučaj. Politika nije samo način kako da se razni lobiji dokopaju moći i novca nego i put da se stvori bolje društvo, više novca i pravde za sve, da se stvari pokrenu nabolje.

„I’ve missed more than 9000 shots in my career. I’ve lost almost 300 games. 26 times, I’ve been trusted to take the game winning shot and missed. I’ve failed over and over and over again in my life. And that is why I succeed.“ – Michael Jordan

Na jednom od članaka o nesupijehu sa lifehack.org naišao sam na spisak poznatih ljudi koji su u svojim karijerama imali čitav niz neuspijeha i katastrofalnih odluka. Među njima su: Abraham Lincoln (nekoliko puta poražen na izborima, bankrotirao i imao nervni slom), Thomas Edison (imao preko 1000 pokušaja dok nije napravio sijalicu), Alexander Graham Bell (njegov najveći izum telefon odbili su smatrajući ga igračkom) , Albert Einstein (loš učenik u osnovnoj školi), Henry Ford (bankrotirao pet puta) …

Često sam slušao poslije teških poraza sportista kako ljudi prosto počnu da se utrkuju ko će više da ih „popljuje“ i omalovaži, takav stav prema porazu imaju ljudi sa ovih prostora.  Nekada imam osjećaj da jedva čekaju da neko propadne da dokažu da su na neki način bili u pravu i da su puno bolji. Isto tako čitao sam, vidio, slušao, gledao… kako to rade neki drugi ljudi. Silikonska dolina je nastala na tome da se tamo ljudi koji prave smijele pokušaje i koji propadaju cijene zbog iskustva koje imaju. Njemačka fudbalska reprezentacija što više gubi – bolje igra (za razliku od naše reprezentacije) njih poraz motiviše da bolje igraju.  U knjigi Alvina Toflera „treći talas“ čitao sam o tenkovskoj bitci između Jevreja i Arapa na Golanskoj visoravni – iako su Arapi u svakom pogledu bili nadmoćniji (tehnikom, ljudstvom, brojnošću) izgubili su od Jevreja koji su smjelo pokazali incijativu i brzinu bez straha od poraza. Ovo su samo neke od bezbroj priča o uspjehu i neuspjehu koji nas okružuju, ali mislim da bi ljudi trebali da počnu da na poraze gledaju na drugačiji način od sadašnjeg dominantnog da je poraz katastrofa i znak da treba odustati, porazi su dio puta do uspijeha i ništa više. 

Sve u svemu negdje sam pročitao nešto što bi moglo i da bude zaključak ove priče o neuspjehu: „ako želimo da uspijemo moramo da povećamo broj neuspijeha.„

Umjerenost je jedan od principa koji je postojao jos u staroj Grckoj, i to ne bez razloga – mislim da su stari Grci u mnogo čemu bili napredniji od današnje civilizacije, od demokratije, filozofije, obrazovanja … imam osijećaj kako vrijeme prolazi da sadašnji svijet nazaduje i srlja u propast, jedan od razloga je i neumjerenost u svakom obliku. Od onih opštih „neumjerenosti“ kao što je prekomjerna upotreba auta, potrošnja vode, pa do bogataša koji imaju po 40 – 50 milijardi dolara koji im apsolutno nisu potrebni u tolikom iznosu a koji bi mogli da spasu bukvalno pola planete od gladi, bolesti, suša, poplava … Princip umjerenosti je opšta stvar koju ne možete opisati kao instant recept koji ljudi traže u moru informacija za svoje probleme, to je jednostvan i veoma bitnan princip u svakodnevnom životu pojedinca.

Svako pretjerivanje donosi uglavnom loše stvari, uzmimo samo danas najčešće stvari u kojima ljudi pretjeruju:

• hrana -  postoje dvije epidemije, epidemija gojaznih i talas mladih djevojaka koji oboljevaju od anoreksije
• vaspitanje dijece – ako roditelji previše „maze“ dijecu ona postaju neotporna na život ako previše oštro postupaju sa njima ne mogu da se snađu u životu zbog emocionalnih problema
• bijes, pohlepa za novcem, religiozni ekstremizam, piće i droge,  stres od previše posla…

Svako pretjerivanje dovodi samo do loših pojava, ne kažem da ne treba nikada pojesti čokoladu ili popiti povremeno dobro piće nego da to treba raditi umjereno, dobro piće sa prijateljima poslije roštiljanja u prirodi je odlična stvar ali ako to pređe u svakodnevno opijanje to može donjeti samo nesreću. To je ono kako ja vidim i hedonizam, volim povremeno da zapalim dobru kubansku cigaru, ako bi imao mogućnost i pušio ih svaki dan uživanje ne bi bilo ni približno dobro kao kada poslije teškog i uspješnog dana (mjesečno jednom ili dva puta) zavalim se udobno i ispušim  trijumfalno svoju cigaru, da ne spominjem mogućnost da navučem rak pluća ili kakvu sličnu bolest ako bi stalno pušio.