Istanbul

Pred odlazak na put u Istanbul, sjedio sam sa drugovima na jutarnjoj kafi, kako se naše priče sastoje od svakodnevnih tema, nekako smo dodirnuli i grad u koji sam trebao da idem, sama pomisao da u tom momentu pijem kafu u svom malom i poznatom  gradu a da ću do večeri sjediti negdje na drugom kontinetu bila mi je uzbudljiva. Istanbul sam zamišljao, kao i većina mojih drugova, kao mijesto kojim vlada siromaštvo i zaostalost, prva slika koja bi mi došla u misli na pomen Istanbula su velike pijace i brkati ljudi - smiješno ali to je ono malo što sam znao i kako sam zamišljao taj grad iz ranijih priča od drugih ljudi. Takođe nekako sam poslije romana Ive Andrića mislio da bar donekle poznajem Turski mentalitet. To je otprilike površno opisan duhovni prtljag koji sam ponjeo sa sobom u taj nepoznati grad.

U sjećanje o tom gradu, urezalo mi se par slika, jedna od njih je veličina grada i njegova istorija, dok smo sa aerodroma milili prema našem hotelu i dok se činilo da nam treba viječnost da dođemo do toplih kreveta, u prolazu sam razgledao Rimske i Vizantijske zaostavštine, džamije i moderne građevine. Taj utisak da je Istanbul pun nekih čudnih spojeva starog i mladog, evropskog i istočnog,  siromašnog i bogatog je jedna od najupečtaljivijih slika. Istanbul bi trebao biti prestonica Balkana, ne samo zbog svoje ogromne veličine nego zato jer je on pravo raskršće svetova i različitih uticaja Evrope, Azije i Afrike, ne vjerujem da postoji puno takvih inspirativnih gradova na svijetu kao što je Istanbul. Jedinstveno mijesto koje bi najbolje opisalo te čudne Istanbulske spojeve jeste Aja Sofija muzej-džamija-crkva gdje se prepliću Islamske arabeske i Pravoslavne freske na zidovima. Sam taj veličenstveni kompleks gdje su tokom vijekova postojali centri imperija i sjedišta ogromne moći ostavlja bez daha.

Druga slika su Istanbulske noći na Taksimu, glavnom trgu u gradu, širokoj i ogromnoj ulici dugoj nekoliko kilometara iz koje se granaju manje uličice, od kojih je svaka priča za sebe. U jednoj uličici možete naići na red kafića koje podsjećaju na one Pariske sa puno cvijeća i nekom vrstom uglađene gospodske atmosfere, pa zatim ulica sa cvijećem, uličica modernih butika, ulica rok kafića, ili ulica ruševnih zgrada gdje u utrobi oronuli zgrada stanuju moderne diskoteke… Šetajući gradom pored nekoliko desetina hiljada mladih Turaka, možete sresti Crnce, Ruse, ljude sa naših prostora, ljude iz zabačenih Turskih sela, Kineze, Evropljane, Amerikance, rokere, ulične svirače… rijeku raznolikih ljudi koju teško možete sresti na drugom mijestu. Podatak da je Istanbul veći od Beograda za sedam puta je ono što me najviše prenerazilo, jer sam Beograd smatrao ogromnim gradom, slobodno mogu reći i da je raznolikost svega što se može naći u Istanbulu za isto toliko veća od Beograda, Zagreba ili Sarajeva. Odličan način da se vidi grad jeste i sa broda, Bosfor ima specifičan miris mora i neobično tamnu boju vode.

Ponjeo sam i nekoliko ružnih slika Istanbula ali one nisu prevladale nad onim dobrim stvarima pa o njima ne želim ni da pišem. Razlog zašto riječima slikam Istanbul kako sam ga vidio jeste moje otkriće Orhana Pamuka, upravo čitam njegovu odličnu knjigu Istanbul pa sam poželio da i ja zabilježim nešto kratko o tom gradu za svoj mali dnevnik.

Cijepanje mrežice

Povremeno volim da igram košarke sa prijateljima - lako je, udaraš loptu i pokušavaš da je ubaciš u koš, bez previše razmišljanja. Sport ne postoji samo zato što smo svi mi pomalo mala dijeca koja vole da se igraju nego i da se testiramo, disciplinujemo, borimo, naučimo…

Zadnji vikend na teren sam došao sa dobrim prijateljom i igrali smo basketa jedan na jedan. Obojica ne igramo često pa smo pomalo zarđali. Moj drug je puno mršaviji, koji centimentar viši i za razliku od mene nekada davno trenirao je košarku. Od samoga početka jedva da sam imao šansu, nikako nisam mogao ući pod koš jer je on bio puno brži i pokrivao sve ulaze pa sam pokušao da gađam iz daljine. Nevolja nikada ne dolazi sama, tako ni moji šutevi iz daljine nisu išli gdje treba, koliko god da sam bacao sa “trojke”, lopta se jednostavno odbijala od obruča mom drugu u ruke a on je to pretvarao u lagane koševe. Njegovi napadi bili su još gori po mene: uradim sve što treba, stojim na potrebnom odstojanju, svaki put skočim da blokiram šut na koš, ali to mom drugu nimalo ne smeta, bez problema preko moje ruke baci loptu i ona glatko ulazi u obruč. Do pred kraj utakmice na moja dva poena on je već ubacio dvanest i falila su mu tri poena do pobijede, brisao je teren samnom jer sam bio u teškoj poziciji i bilo je pitanje vremena kada će me pobijediti. Bio sam ljut, borim se, igram najbolje što mogu a gadno me razbija lik koji i nije toliko bolji od mene.

Nisam bio raspoložen da budem poražen taj dan, nisam htio da prihvatim poraz. Odlučio sam da zaigram od “početka” i svom snagom. Napad mi nije išao pa sam se fokusirao na odbranu, nisam uopšte mislio kako da dam koš, samo kako da zaustavim druga. Zaigrao sam agresivnije sa više rizika, pratio sam ga bolje od njegove sijenke, bio sam mu blizu i nisam dozvoljavao da puca, pod košem sam počeo da koristim svoju težinu i snagu. Dok je moj drug pokušavao da shvati da će morati dobro da se pomuči prije nego mu dozvolim da ubaci ta tri poena ja sam mu već duvao za vratom, polako sam ga stizao. Prvi je stigao do petnestog poena dok sam ja ubacio četrnaest, po pravilima trebali smo da igramo do momenta dok neko ne napravi dva poena razlike. Ni sam ne znam kako, izjednačio sam i dobio priliku za zadnji napad, ostao sam na “trojci” sam, bez razmišljanja i uz puno rizika bacio sam nekako tu loptu. Kroz čitavu utakmicu na jednu ubačenu trojku, promašio sam oko petnest šuteva od kojih je većinu moj drug iskoristio i ubacio lagane poene za sebe ispod koša, u momentu dok je lopta letila prema obruču izgledalo je kao da se istorija ponavalja. Nisam mogao vjerovati ali lopta koju sam bacio je ušla - ne ona nije samo ušla, pocijepala je prokletu mrežicu - kako se kaže kada lopta uđe bez dodirivanja obruča…Pobijedio sam…

Ovo nije priča o košarkaškoj taktici ili hvalospijev o mome igranju basketa (mislim i dalje da sam poprilično loš), samo kratka priča o tome kako se nikada ne treba pomiriti sa porazom; povremeno nije dovoljno dati sve od sebe, treba preći i preko te zamišljene granice.

Cica

Cicu (zvaću je tako), poznajem dobar dio svoga života, znam je kao povremeno tihu i povučenu djevojku ali uglavnom društvenu jer dobar dio dana provodi po kafićima. Roditelji su joj sve obezbijedili kroz život i više nego što treba, razmazili su je, sa mukom je završila srednju školu a onda se tri godine njen život sastojao od toga da spava do podne, izlazi na kafe i pomalo trenira odbojku. Dio je generacije dijevojaka odraslih na španskim serijama kojima je samo u glavi kako da se dokopaju bogatog  i lijepog momka koji će ih izdržavati, tako ste sa njom i mogli razgovarati uglavnom samo o tome ko je kakav “macan”, kakva je njegova djevojka, gdje je sinoć izlazila i sl. Iako je izgledala dobro i privlačila veliki broj momaka oko sebe, nije imala puno veza, stil njenog života jeste bio problematičan ali bila je dobar drugar i dijelovala pošteno. Imala je snove da se preseli kod sestre u Austriju i da tamo počne da radi nešto, samo da se odseli iz našeg grada “gdje su većina momaka siromašni seljaci koji ne postupaju dobro prema dijevojkama”.

Prije mijesec dana dobila je prvi put priliku da živi sama, jer su joj roditelji otišli na dužu posjetu drugoj kćerci. Bilo je za očekivati da će napraviti neku glupost u životu ali nikako glupost tolikih razmijera. Počela je prvo da visi u društvu starijih i naravno bogatijih ljudi, na vijest da sa jednim od njih izlazi i ljubi se po kafićima napustio je dobar dio drugarica, dok su je uvjeravali da on može otac da joj bude ona se smijala i govorila da se oni vole a da one nemaju pojma, on je bogat, živi na zapadu i odvešće je tamo. Problem i nije bio toliko što je on stariji, nego što se radilo o običnom probisvijetu koji je ostavio ko zna koliko žena i dijece iza sebe a hobi mu je bio da sjedi po kafanama, pije i udara se. Kad sam pomislio da ne može biti gore saznao sam od njenog dobrog druga da tu nije kraj priče, za tih dvadesetak dana dok je bila sama spavala je bar sa trojicom starijih muškaraca i izabrala najgoreg među njima, vjerovatno je zatrudnila a onda pokušala da zavede najboljeg druga da spava sa njom kako bi on preuzeo “odgovornost” za dijete. Roditelji su se vratili i saznali za dio priče, nisu pomogla ni Cicina uvjeravanja da su za sve krive drugarice. Nastao je haos u obadvije porodice, ispostavilo se da stariji probisvjet ima i ženu “lujku” koja je spremna svašta da uradi da bi povratila muža, a i Cicin otac nije bio puno razumniji. “Zaljubljeni” su za sada odlučni da odu zajedno na zapad da žive zajedno ako se u međuvremenu ne desi kakvo veće zlo.

Cici se očito ostvarila želja da živi kao u španskim serijama a za mene je ovo još jedna priča o tome da teško možete vidjeti ispod maski koje ljudi nose iako ih znate godinama.