Ja sam živ, jebote

Ne vjerujem u Boga, kao što ne vjerujem u Amon Ra, Alaha, Krišnu… ne vjerujem ni u Isusa, to je samo jedan Bog manje. Rođen sam iz ništavila i kada umrem tamo ću se i vratiti. To ne čini moj život lošijim, naprotiv. Svjestan sam odgovornosti koju sam dobio samo što sam rođen, toliko stvari se moralo poklopiti da bi ja bio stvoren, ja sam živ i samim tim ja sam pobjednik, ja sam srećan čovijek i ma šta se desilo ja sam pobjednik, živ sam jebote. Ujutro gledam sunce koje izlazi, pričam sa drugovima, volim svoju djevojku, uživam u muzici, putujem, ljenčarim vikednom, igram fudbala, mirišem prirodu… zar nije lijepo biti živ ma šta se desilo.

Ja imam odgovornost kao pobjednik da napravim nešto od svog života, jer on nije vječan kao kod hrišćana, ograničen je. Već sada kada izađem iz stana, može me naprimjer udariti auto na ulici, može se desiti da živ ne dočekam ovo veče i da ovaj dan stvarno bude moj zadnji dan. Svijet je pun zli i glupi ljudi, smrt i pohlepa vladaju na sve strane, nema pravde, lako se može desiti da i ja postanem žrtva “nepravednog” svijeta. Moram ostaviti nešto iza sebe, stvoriti nešto veliko, učiniti ovaj svijet još ljepšim, meni je dato tako malo i zato moram da učnim tako puno. Trajanje mog života je tako kratko u tako ogromnom prostoru, vrijeme i svemir koje me okružuju teško je i zamisliti, ja sam kao gusjenica koja ima jedan kratki dan u ogromnim i nepreglednim livadama da do večeri postane leptir i umre.

Šta ako mi ovo stvarno i jeste zadnji dan, ali stvarno? Šta ako za razliku od nekih koji su mislili da će živiti dugo, ja znam da mi je ovo danas zadnji dan? Šta za razliku od svih onih koji će danas zaista umrjeti od bolesti, starosti, metka, udesa… ja to stvarno znam? Šta da uradim danas? Šta sam zabrljao u ovom svom kratkom životu,  šta sam trebao da uradim?

Tags: smrt, pobjeda, život

Kako se motivisati?

Kada bi živio u idealnom svijetu ne bi bilo potrebe da radim stvari koje ne volim, nažalost daleko sam od takvog svijeta pa samim tim moram povremeno da natjeram sebe da radim nešto što mi je dosadno i što mrzim. Ako ne pronađem pravi način, onda obično obavezu zbrljavim kako stignem pa sam dvostruko na gubitku, niti sam dobro završio zadatak niti sam zadovoljan što sam morao gubiti vrijeme na nešto što ne volim.

Za sve što radimo potrebna je energija, snaga, chi koji će nas tjerati da završimo stvari kako treba. Ako ne volimo to što radimo svi trikovi svijeta ne mogu nam pomoći. Kako stvoriti, pokrenuti tu pozitivnu energiju kod sebe i kod drugih je jedno od najboljih i najljepših umjeća u životu.  Postoje četri puta  motivacije:

1. Nagrada - Spoljašanja motivacija (povećanje plata, beneficija, usluge od drugih ljudi…) sve ono čime će nas drugi nagraditi ako ostvarimo nešto.
2. Kazna - Spoljašnja motivacija (smanjenje plate, otkazi, zabrana izlazaka ako ste npr. roditelj koji kažnjava dijete za loše učenje…) sve isto kao prethodni slučaj samo što vas sada neko spolja kažnjava umjesto što vas nagrađuje.
3. Kazna - unutrašnja motivacija; To je ono kada kažemo sebi da nećemo izlaziti mijesec dana ako ne položimo ispit i sl. u suštini samokažnjavanje poslije neuspijeha koje treba da nas natjera da više radimo.
4. Nagrada - unutrašnja motivacija; Naši unutrašnji razlozi, radimo nešto radi osjećaja uspjeha, zato što je  zadatak lični izazov za nas i sl.  Svako ima “nešto svoje” što ga tijera da uspije i završi zadatak

Zaključak do kojeg su došli oni koji su stvorili ovu teoriju o “četri puta motivacije” jeste da prva tri načina motivacije daju samo privremene rezultate a najefikasniji način da motivišemo sebe i druge jeste da nađemo razloge u sebi za uspijeh. Ja smatram da sam dostigao taj nivo, kada obavezu doživljavam kao igru i kada me je teško odvojiti od onoga što radim. Daleko je teže natjerati nekoga da uradi nešto da bi se on lično osjećao uspješan, ili da uradi nešto da bi dokazao da vrijedi nego prosto ga kazniti ili nagraditi ali je tako puno efikasnije. Kažnjavanje znači rad pod stalnim pritiskom što stvara puno grešaka i nezadovoljstva što se sve obično vremenom pretvori u katastrofu. Ne vjerujem ni u nagrađivanje, bezbroj primjera vidio sam oko sebe, ljudi koji su izuzetno dobro plaćeni za svoj posao a rade ga aljkavo i površno a da ne spominjemo što niko nema neograničena sredstva za nagrađivanje.

Promijena ili smrt

Šta ako bi morali birati? Za stvarno. Šta ako to ne bi bila samo preuveličana retorika koja mješa kompanijske rezultate sa životom i smrti. Ne preduvano bodrenje suludog šefa, ili lukavog motivatora koji vam govori, ili dramatizovanje vašeg direktora. Govorimo sada o stvarnom životu ili smrti u ovom trenutku. Vašem vlastitom životu ili smrti. Šta ako bi Vam dobro informisana, kompetentna osoba rekla da morate sprovesti teške i dugotrajne promjene u načinu na koji mislite i djelujete. Ako to ne učinite, uskoro ćete doživjeti svoj kraj – znatno prije nego što ste se nadali.Možete li se promjeniti kada je promjena zaista važna? Kada je najvažnija?

Da, kažete?

Pokušajte ponovo.

Da?

Vjerovatno se zavaravate.

Ne biste se promijenili.

Ne vjerujete? Želite dokaze? Ovo su dokazi, naučno dokazane činjenice: devet prema jedan. To je devet drugih naspram vas. Kako vam se sviđaju činjenice?

Ovo otkriće unervozilo je mnoge u publici na IBM-ovoj konferenciji “Globalni inovativni okviri”. Kompanijski vrhunski stručnjaci pozvali su najzačajnije mislioce koje su znali širom svijeta da dođu zajedno u Njujork i predlože rješenja za neke stvarno velike probleme. Počeli su sa krizom u zdravstvenoj zaštiti, industriji koja troši zadivljujući 1.8 triliona dolara godišnje u Sjedinjenim Američkim Državama, ili 15% GDP-a.
Ovaj dio članaka preuzet je sa sajta fast company, tema članka je obimna studija o navikama srčanih bolesnika. Koliko ljudima teško padaju promjene, čak i kada se suoče sa smrću, govori podatak da od 10 pacijenata koje doktor upozori samo jedan promjeni stvarno navike.