(Ne)moguće promijene

Sudeći prema jednom istraživanju, ako uzmete desetoricu novopečenih bolesnika sa nekog odjeljenja za srčane bolesti i kažete im da će umrijeti u roku od godinu dana ako ne počnu da žive zdravo, znate li koliko njih će se stvarno promijeniti?  Ljudi treba da su racionalni i pametni, nepostoji veći razlog da se promijeniš ako znaš da su ti dani odbrojani, promijena ne treba da bude problem. E pa taj broj je slovom i brojem sedam od deset, 7/10 nastavi da živi po starom.
I taj omjer kada čovijek odokativno razmisli je primjenjiv i na sve drugo: narkomane, alkoholičare, ekstremno debele ljude… pa i na zdrave ljude, još nisam sreo nekoga normalnog a da kaže da nema mana kojih ne može da se riješi i da on uopšte nema problema (kažu da jedino budale nemaju nikakvih problema u životu).  Da to je definitivna činjenica: ljudi se teško mijenjaju, makar im i život zavisio od toga.

Ako njih sedam od deset ne može da riješi svoj problem, iako je svjestan da će umrijeti zbog toga, šta mi ostali da radimo sa svojim manama i bolestima? Za početak mislim da sve dolazi iz glave, ako se čovijek prežderava hranom ili truje alkoholom to nije zato što je hrana ukusna a piće zdravo, to je zato što postoji problem u glavi, problem je što taj neko možda stres liječi hranom i alkoholom. Kao klinac je nekada naučio da pun tanjir čini da se dobro osjećaš i to se nekako prenjelo dvadeset-trideset godina kasnije kada čovijek svako sranje koje mu se desi u životu liječi hranom. Tako to nekako ide… Hoću da kažem da je svaka velika promijena jebeno teška stvar zato što čovijek treba debelo da zagazi u podsvijest, dobrano da se pomuči pa da bude jedan od onih koji se promijene. Treba se baviti uzrocima a ne posljedicama, šta vrijedi debelom čovijeku znanje da mu hrana škodi zdravlju, šta vrijedi dijeta? Ako ne stegne muda i ne napravi radikalne promijene u životu koje nemaju vezu sa hranom teško da će se promijeniti.

Tags: promijene

Identitet

Nekada davno sam u nekom bezveznom intervju pročitao kako se taj neko ko je davao intervju divi nekom poznatom umjetniku jer: “on ima identitet i karakter”. Pošto sam ja povremeno prilično besposlen i još više radoznao okrenem riječnik Bratoljuba Klaića da provjerim šta znači riječ “identitet”. I pronađem definiciju da je to riječ latinskog porijekla koja znači: “istovetnost, potpuno podudaranje, potpuna jednakost…”

Dakle da bi čovijek imao karakter mora imati identitet, mora biti sa vana ono što je iznutra, treba da bude ono što jeste a ne da se folira da je neko drugi. Ljudima zato i jesu uvijek simpatični ljudi koji su seljaci i ponašaju se tako, ili oni koji imaju osam razreda osnovne škole i nije ih sramota da to kažu. Možda je zbog straha od odbijanja, želje da nas neko drugi prihvati, pogrešnog vaspitanja ili ko zna čega ali lako je primjetiti da se malo ljudi ponaša u društvu iskreno, malo ljudi govori istinu. Znam po sebi koliko puta se uhvatim da se sa nekim ljudima koji me vole osijećam prijatno, kako mogu da budem duhovit i zanimljiv dok sam u nekim situacijama dosadan samom sebi, previše se hvalim i nastojim da impresioniram tog nekoga “bitnog”. Čim primjetim da se pretvram u nekog dosadnjakovića nastojim da:

• se opustim i lupim nešto smiješno, nekada to bude stvarno smiješno, nekada me ljudi blijedo pogledaju a nekada se usiljeno smiju ali u svakom slučaju ja se osijećam dobro i bliže svom identitetu
• pričam istinite priče koje nose neku emociju i važnu vrijednost za mene. Naprimjer ako sam u nekom muškom društvu, zezamo se, pričamo o sexu ili sl. ja možda ispričam priču kako me je ćale kao klinca uhvatio da gledam porniće i kako sam se osijećao kao kreten. To je savršeno ljudska priča i ljudima je simpatična iskrenost, da sam pričao kako sam ja neki veliki zavodnik zaboravili bi me za 3 sekunde i ajde što se ne bi možda dopao njima nego se ne bi dopao sebi

Poređenje sa drugima

je najgluplja stvar na svijetu jer za bilo kakvu osobinu se mogu naći primjeri nekoga ko je bolji ili gori.

Kaže tako otac moje drugarice njoj na to što ona odlazi u inostranstvo: “Pa eto osoba XY je puno bolja od tebe, ona se udala i živi blizu roditelja pa može da ih obilazi u starosti a ne kao ti” a ona njemu odgovori: “da a eto i dalje sam bolja od druga na čijoj sam sahrani bila juče”

Kako se motivisati?

Kada bi živio u idealnom svijetu ne bi bilo potrebe da radim stvari koje ne volim, nažalost daleko sam od takvog svijeta pa samim tim moram povremeno da natjeram sebe da radim nešto što mi je dosadno i što mrzim. Ako ne pronađem pravi način, onda obično obavezu zbrljavim kako stignem pa sam dvostruko na gubitku, niti sam dobro završio zadatak niti sam zadovoljan što sam morao gubiti vrijeme na nešto što ne volim.

Za sve što radimo potrebna je energija, snaga, chi koji će nas tjerati da završimo stvari kako treba. Ako ne volimo to što radimo svi trikovi svijeta ne mogu nam pomoći. Kako stvoriti, pokrenuti tu pozitivnu energiju kod sebe i kod drugih je jedno od najboljih i najljepših umjeća u životu.  Postoje četri puta  motivacije:

1. Nagrada - Spoljašanja motivacija (povećanje plata, beneficija, usluge od drugih ljudi…) sve ono čime će nas drugi nagraditi ako ostvarimo nešto.
2. Kazna - Spoljašnja motivacija (smanjenje plate, otkazi, zabrana izlazaka ako ste npr. roditelj koji kažnjava dijete za loše učenje…) sve isto kao prethodni slučaj samo što vas sada neko spolja kažnjava umjesto što vas nagrađuje.
3. Kazna - unutrašnja motivacija; To je ono kada kažemo sebi da nećemo izlaziti mijesec dana ako ne položimo ispit i sl. u suštini samokažnjavanje poslije neuspijeha koje treba da nas natjera da više radimo.
4. Nagrada - unutrašnja motivacija; Naši unutrašnji razlozi, radimo nešto radi osjećaja uspjeha, zato što je  zadatak lični izazov za nas i sl.  Svako ima “nešto svoje” što ga tijera da uspije i završi zadatak

Zaključak do kojeg su došli oni koji su stvorili ovu teoriju o “četri puta motivacije” jeste da prva tri načina motivacije daju samo privremene rezultate a najefikasniji način da motivišemo sebe i druge jeste da nađemo razloge u sebi za uspijeh. Ja smatram da sam dostigao taj nivo, kada obavezu doživljavam kao igru i kada me je teško odvojiti od onoga što radim. Daleko je teže natjerati nekoga da uradi nešto da bi se on lično osjećao uspješan, ili da uradi nešto da bi dokazao da vrijedi nego prosto ga kazniti ili nagraditi ali je tako puno efikasnije. Kažnjavanje znači rad pod stalnim pritiskom što stvara puno grešaka i nezadovoljstva što se sve obično vremenom pretvori u katastrofu. Ne vjerujem ni u nagrađivanje, bezbroj primjera vidio sam oko sebe, ljudi koji su izuzetno dobro plaćeni za svoj posao a rade ga aljkavo i površno a da ne spominjemo što niko nema neograničena sredstva za nagrađivanje.

Spin (dubinska) psihologija

Da ne bi davio sa stručnim definicijama ovog dijela dubinske psihologije opisaću to na način kako ja vidim Spin psihologiju. Spin psihologija polazi od toga da se iza svih akcija krije dublji interes (svjestan ili nesvjestan). Broj glupih i nepotrebnih sukoba, idiotskih reakcija i zahtjeva kod običnih ljudi pokazuje koliko mnoge stvari radimo nesvjesno i koliko našim akcijama upravljaju interesi koji nismo ni svjesni. Često sam se i sam žučno svađao na zamjerku nekoga da to što ja radim ne valja, mislio sam da se sasvim razumno ponašam dok nisam shvatio da i sam imam nesvjesne komplekse da li je to dobro što ja radim, nisam se svađao zbog kvaliteta svog rada već zbog moje duboke nesigurnosti u svoj posao, da sam duboko bio svjestan da valja to što ja radim ne bi imao potrebu da se svađam i da nekome razjašnjavam kako stvari stoje. To je primjer nesvjesnog interesa, i malo je ljudi koji nemaju neki duboki kompleks kojeg nisu svjesni, dobar primjer svjesnog interesa je priča o dvije sestre koje se svađaju ko će dobiti narandžu dok im je roditelji ne uzmu jer se nisu dogovorili, kasnije se ispostavilo da je jednoj sestri narandža bez kore trebala za sok a drugoj samo kora za kolače, da su vodili računa o skrivenim interesima mogli su sasvim dobro proći.

Naravoučenije ove priče:

• Svim akcijama ljudi upravljaju interesi, svjesni ili nesvjesni
• Kada radimo bilo šta sa ljudima osnovno je otkriti taj pravi interes, vrlo često je on skriven kako od nas samih tako i od onih sa kojima pričamo ili pregovaramo jer ga ni sami nisu svjesni
• Najbolji način da doprijemo do toga skrivenog interesa jeste da postavljamo pitanja, od površinskih potreba npr. “zašto vam to treba?”  da bi došli do pitanja koja će nam otkriti prave interese npr. “Kako ćete se osjećati kada dobijete to što vam treba?”

Ovo je jedan od najprostijih i najkorisnijih savjeta kako pričati sa ljudima za koji znam.

Laganje

Svako od nas svaki dan bar jednom dnevno slaže, obično su u pitanju tzv. “bijele laži” tipa ako vas neko upita kako izgleda očekujući vašu podršku, malo ko će reći pravu istinu ako će time povrijediti sagovornika. Čak i u Bibliji, iako je jedan od zakona da ne lažemo, na nekolicini mijesta se opravdava laganje. Meni su najčudniji ljudi koji lažu bez ikakvog razloga o svojim uspjesima , doživljajima i sličnim stvarima. Kao što sam već pisao pretjerano hvaljenje i laganje su najčešće odraz nesigurnosti u sebe, ti ljudi traže našu podršku i divljenje da bi se osijećali bolje.Onda dolazi laganje iz koristi, tu je sve jasno, jasan motiv i jasan cilj, sve što možete jeste da pažljivo posmatrate i slušate.

Laganje je vrsta kratkog spoja u komunikaciji, malo ko izgleda razmišlja zašto nas neko laže. Kada otkrijemo laž, ne treba puno razbijati glavu osudama lažova nego gledati iza toga. Naprimjer u situaciji kada roditelji otkriju da ih dijete laže počinju da ga kažnjavaju i traže grešku u njemu ne razmišljajući da bi dijete možda manje lagalo ako bi oni promijenili svoje ponašanje, slična situacija se dešava i u brakovima koji se raspadaju. Ako vas neko laže nemojte misliti da je on isključivi krivac za to, često odgovornost leži i na nama samima.

Moj zaključak bi bio da treba dobro razmisliti ako ljudi bliski nama počnu ozbiljno da nas lažu, iza toga se kriju dublji problemi od samog “negovorenja istine”. Laži ima raznih vrsta ali je najvažnije otkriti motiv iza svega.

Neuro Finansije

Neuro finansije su nauka koja istražuje na koji način ljudski mozak donosi odluke kada radimo sa novcem. Da se radi o ozbiljnoj nauci pokazuje i Daniel Kahneman koji je dobio Nobelovu nagradu za rad na područiju neuro finansija. Njegova istraživanja na berzi su otkrila da se velika većina ljudi ponaša iracionalno i impulsivno (strah i pohlepa ih tjeraju na ishitrene poteze) dok mali broj oni koji su uspješni uspjeva da ostane “hladne glave” racionalni i disciplinovani. Proučavanje osobina uspješnih trgovaca pokazuje koje su se osobine pokazale bitne za uspjeh: kontrola emocija, fleksibilnost, disciplinovanost, odlučnost, poniznost (prema većoj sili). Neuralna istraživanja pokazala su da ljudi u trenutku većih novčanih odluka imaju povećan broj otkucaja srca, proširene zjenice, povećano znojenje i pritisak te ubrzano disanje. Univerzitet MIT u Bostonu je napravio eksperiment u kojem je 1.500 učesnika donosilo odluke o novcu, većim i manjim svotama, dok ih se snimalo magnetsko-rezonantnim kamerama. Zaključak je bio zanimljiv: svaki četvrti učesnik neracionalno je donosio odluke.